Rezolucijom 47/3 Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1992. godine ustanovljen je  Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Ovaj dan obilježava se 3. decembra s ciljem poboljšanja razumijevanja problema invaliditeta i mobilisanja podrška za dostojanstvo, prava i dobrobit osoba s invaliditetom.

Jedna milijarda ljudi ili 15% svjetske populacije ima neki oblik invaliditeta. Prevalencija je veća u zemljama u razvoju, gdje osobe sa invaliditetom češće imaju niži stepen obrazovanja, lošije zdravstvene ishode, niži nivo zaposlenosti i veće stope siromaštva.

Kakva je situacija danas u Bosni i Hercegovini? Danas, gledajući generalno, BH društvo podržava integrisanje i kreiranje istih mogućnosti za sve, ali gotovo da nema društvene oblasti, kao što su obrazovanje, zapošljavanje, pristupačnost, sudjelovanje u javnom životu i sl. u kojima osobe sa invaliditetom ne nailaze na nepremostive prepreke i probleme.

Danas ćemo se fokusirati na ženu sa invaliditetom. Žene s invaliditetom  predstavljaju višestruko ugroženu populaciju i  možemo govoriti o dvostrukoj diskriminaciji koja određuje marginalizovan položaj žena s invaliditetom (polnoj i tjelesnoj). U kontekstu tržišta i rada, žene s invaliditetom se definišu kao nepoželjna ili neadekvatna radna snaga zbog čega se sve češće govori o terminu trostruke diskriminacije koja proizilazi iz njihovih fizičkih (invaliditet), rodnih (žene) i ekonomskih (žene s invaliditetom na tržištu rada) faktora.

U društvu u kojem još uvijek vladaju patrijarhalne predrasude, institucije sistema u većini slučajeva su neosjetljive na kategoriju žene sa invaliditetom, te nedovoljna vidljivost žene sa invaliditetom u javnosti punoj predrasuda ima za posljedicu društvenu isključenost žena s invaliditetom na tržištu rada. Nezaposlenost žena s invaliditetom je konstanta u svjetskim i lokalnim okvirima zbog čega je na globalnom dijelu feminizacija siromaštva.

Žene sa invaliditetom su višestruko diskriminisane, siromašnije i više nezaposlene od muškaraca sa invaliditetom i često nevidlјive u javnom životu. One se suočavaju sa barijerama u ostvarivanju svojih prava. Ženama sa invaliditetom dugo su osporavana prava na brak, na seksualnost, materinstvo, upravo zbog stereotipa da nisu u stanju da ispune “tradicionalnu ulogu žene”.

Postojanje kulturnih, zakonskih, društvenih i institucionalnih prepreka i predrasuda čini žene žrtvama dvostruke diskriminacije – žena i osoba s invaliditetom. Problem diskriminacije i neravnopravnog položaja žena s invaliditetom tek je od skora u fokusu interesa javnosti. Svaka žena bez obzira na invaliditet ima pravo na puno učešće u svim aspektima života te uključivanje u politički, građanski, kulturni, ekonomski i javni život. Mnoga prava ženama s invaliditetom su uskraćena, međutim u praksi, žene često nisu svjesne ili nisu upoznate sa svim pravima koja im pripadaju i diskriminaciji kojoj su izložene.

Žene su rizična skupina i češće postaju osobe s invaliditetom. Razlog za to je loš, podređen položaj žena u društvu. Žene čine većinu siromašne populacije, većinu nezaposlenih i većinu samohranih roditelja. Diljem svijeta žene imaju slabiji pristup obrazovanju, medicinskoj pomoći, žrtve su siromaštva, slabije ishrane, rodno uvjetovanog nasilja i sl.

Prema svim svjetskim pokazateljima, invalidnost češće pogađa žene nego muškarce, a većina populacije s invaliditetom je u tzv. zemljama u razvoju, gdje su žene često žrtve trostruke diskriminacije – na osnovu roda,  invalidnosti i siromaštva.

Osobe sa invaliditetom su zbog nedostatka informacija kao posljedice izoliranosti i nepristupačnosti obrazovnim institucijama i različitim servisima kao i zbog umanjenih psihofizičkih sposobnosti bile uskraćene za osnovna ljudska prava.

Brzi tehnološki napredak i globalizacija uslovljavaju intenzivne promjene u svakodnevnoj organizaciji rada i postavljaju nove zahtjeve i pred radnike i pred poslodavce. U vrijeme globalizacije zaposlenje je glavni motiv mnogobrojnih emigracija stanovništva. Zapošljavanje postaje „lutrija“, a zapošljavanje osobe s invaliditetom gotovo „nemoguća misija“. Osobe s invaliditetom jedna su od najmanje poželjnih radnih snaga, a poslodavci su jedan od važnijih faktora u procesu njihovog zapošljavanja. Najčešći razlozi nezaposlenosti osoba s invaliditetom je neprilagođenost radnog mjesta, društvene predrasude i stereotipi prema osobama sa invaliditetom. Ako želimo promijeniti stav okoline prema osobama sa invaliditetom moramo stvarati uslove u kojima će doći do interakcije između osoba s teškoćama i bez teškoća u razvoju. Poslodavci se trebaju informisati o radnim mogućnostima ovih osoba i vrednovanju njihovog doprinosa radnoj organizaciji kroz lojalnost, redovitost, posvećenost poslu i pouzdanost.

Porazne su informacije o odnosu poslodavaca prema osobama sa invaliditetom prilikom traženja posla i diskriminaciji osoba sa invaliditetom prilikom zapošljavanja.

Prema svim svjetskim pokazateljima, invalidnost češće pogađa žene nego muškarce, a većina populacije s invaliditetom je u tzv. zemljama u razvoju, gdje su žene često žrtve trostruke diskriminacije – na osnovu roda,  invalidnosti i siromaštva.

Navest ćemo nekoliko statističkih podataka:

– 7-10% svjetske populacije prema podacima UN-a su osobe s invaliditetom

–  80% osoba s invaliditetom žive u zemljama u razvoju

– od 650 milijuna osoba s invaliditetom 325 milijuna su žene, od kojih 250 milijuna žena s invaliditetom živi u zemljama u razvoju

– samo u Evropi živi 60 milijuna žena s invaliditetom

– u zemljama u kojima je prosječan životni vijek iznad 70 godina, pojedina osoba proživi u prosjeku 8 godina života ili 11,5% svog životnog vijeka živeći život invalidne osobe

– žene s invaliditetom prepoznate su kao osobe koje trpe dvostruku diskriminaciju: na osnovu roda i invaliditeta.